(Krsta Popovski, Talon, Književna radionica Rašić, 2025)
Skupljate li kupone? Markice, bonove? Pratite li akcije uz pomoću kojih možete dobiti različita sniženja bele tehnike ili posuđa? Osećate li zadovoljstvo kad platite određeni iznos, pa vam osoba za kasom da odgovarajuću nagradu jer ste disciplinovani potrošači? Maštate li o tome da izađete iz začaranog kruga maštanja o stvarima koje vam, zapravo, nisu potrebne?
Dok se pitanja o hipnotisanju potrošača nižu u nedogled, neko se dosetio da magičnu privlačnost sakupljanja iskoristi za siže dela. Talon, kratki roman Krste Popovskog u svojoj osnovi ima predmet koji se iznova gubi i pronalazi – letak sa kuponima koji, na neočekivane načine, dospeva iz ruke u ruku. Pronalaženjem talona svako u njega ispisuje novu želju za kupovinu, označenu i naslovima poglavlja romana. Ipak, između žuđenog štapnog miksera, kuvala za vodu i mašinice za mlevenje oraha, otkrivaju se, još više od samih predmeta, crnohumorne priče o tužnim sudbinama koje se oštro suprostavljaju ideji da živimo u društvu napretka. Ili naprednom društvu – kako već ko to razume.
Sa te strane, Talon je primer angažovane proze, ali ne u propagandnom smislu – podržavanju određene ideje – već kroz konstataciju problema i oslikavanja naše sumorne svakodnevice. I tu, nažalost, predstavlja samo još jedan od primera dela sa ovakvom ambicijom, te se čini da srpska proza već decenijama samo kuca na vrata od jednog bezizlaza do drugog. Taj proces sličan je putevima samog talona, s time što nikako da dođe do adekvatnog razrešenja, već, srodno oceni na koricama knjige da je u pitanju štafetni roman, nevesele priče o nepodnošljivim posustalostima svakodnevice prelaze od autora do autora. I nije reč o tome da je vitalizam neophodan, pa čak ni iskorak u odnosu na trenutno stanje, ali jeste o krizi imaginacije, o tome da je retkost pronaći odstupanje.
A ako odstupanja nema, onda valja pronaći veštinu. Međutim, Krsta Popovski je, mada je reč o iskusnom autoru, propustio priliku da zaista sjajnu ideju za organizaciju pripovedanja obogati složenijim epohalnim komentarom i iznijansiranijim oblikovanjem likova. Naturalistički milje udružen sa gotovo pa nadrealističkom zaigranošću, doneo je karikaturalne, ali prepoznatljive likove, sa kojima se, ipak, nije lako povezati. Ali od njihove nedopadljivosti i tek ponegde uspelog humora, sa fiksacijom na seksualne izlete, ostaje još veća žal za tim što je i društvena kritika mogla da bude oštrija, te umesto ubojitog napada na konzumerizam ili osude niza (para)političkih fenomena, ostaje tek zamrljana beleška o smutnim vremenima. Istina, prepoznaće u njoj neko i hroniku krpljenja kraja sa krajem, gde školovani ljudi po pravilu rade poslove za koje nisu kvalifikovani, ne bi li nekako platili račune. Nekome ko je završio hemiju bi moglo bi, tako, da bude posavetovano da je bolje da je otvorio radnju za hemijsko čišćenje (69), neko je morao da postane„spremačica iz nuždeˮ, iako ima diplomu geografskog fakulteta (48), dok bi neko posebnu pažnju obratio na mesto bizarnog, ali romantičnog susreta na groblju između žene koja je završila arheologiju i muškarca koji je, kao tehničar hortikulture, postao radnik Gradskog zelenila (91). A nekoga bi, u svemu tome, sasvim opravdano, posebno pogodio osvrt na poginule rudare (112).
Ipak, uprkos potencijalu za inovativnu satiru, čak i tamo gde postoje živi dijalozi ili neka upečatljiva zapažanja poput živopisnog opisa gnječenja salvete viljuškom (24), Talon ne ispunjava obećanje o srećnom dobitku ili popustu. I u velikom rasponu značaja predmeta za pripovednu organizaciju romana, od Balzakove šagrinske kože do Tolkinovog prstena, više od bilo kakve upečatljive celine, ostavlja delo koje se da lako zaboraviti, ali koje se bavi važnim temama, na način koji bi mogao da bude još razrađeniji, ali i ovako predstavlja nešto nesvakidašnje.
Neka ovo čitanje, u gotovo pa napreglednom moru tekuće književne produkcije, bude još jedna markica. Za šta će se na kraju skupljeni talon iskoristi, do svakog je čitaoca ponaosob.
