(Kosta Kosovac, Šestar za oreol, Sumatra, 2025)
Jednom sam, davno, napisao u jednom tekstu o esejima Bore Radovića, kako mi je delovalo kao da on ima uglomer za reči. Svaka rečenica je na mestu, ima tok, ima zvuk i, što je najvažnije, ciljani ugao. Kad sam se, u trenucima preplavljenosti, pre koju noć, vratio knjizi Rvanje s anđelom i drugi zapisi, uglomer se opet javio.
A koji dan zatim, igrom slučaja, došla je druga sprava – šestar. I obe su vezane za školske uslove, iako je šestar tu, čini se, prisutniji. Rad ruku časove geometrije čini manje suvoparnim, a uglomer se, sa druge strane, upotrebljava i u uslovima koji zahtevaju krajnju preciznost i izuzetnost. A ko bi baš želeo, na primer, da se zadrži na motivu merenja u poeziji, može se setiti Knjige merenja Uroša Miloradovića ili, Pouzdanog merenja Amara Ličine, odlične zbirke, o kojoj bi valjalo još nešto napisati. Lalićevu Strasnu meru da ne spominjem! Moje kolege dovoljno znatiželjne da se susretnu sa ovim tekstom već imaju istraživačku temu: motiv premeravanja u srpskoj poeziji. Ili, još prisutnije, pošto motiv ne zvuči dovoljno akademski, odnosno, dovoljno atraktivno – poetika! Da, poetika premeravanja. Zvuči ozbiljno.
No, ozbiljno zvuči i naslov najnovije pesničke knjige Koste Kosovca. Šestar za oreol je dobar sklop – ujedinjuje materijalno i duhovno, saopštivo i nesaopštivo, preciznost i neodredivost granica. Mnoge su pesme u ovoj knjizi, tako, posvećene položaju pesnika i pesme, ali i veri u književnost. I ne samo u književnost – Kosovcu je religiozni pogled na svet sveprožimajuć, ali on nije predstavljen kroz tihovanje ili tamjanisanje, već kroz mladalačku bodrost. Ali, uprkos tome, iz mnogih stihova ovde izbija nešto izrazito starmalo, čak i anahrono, a istovremeno i krajnje pogodno za deljenje na društvenim mrežama. Izraz Koste Kosovca je kondenzovan, sveden, blizak aforističkim obrtima, ali, uz to, i sklon patosu, velikim rečima, velikim gestovima i mudroslovlju. I mada su neke pesme uspele, ponegde je njihova dubina varka, ali je u gotovo svakoj ciljan emotivni udar koji vodi ka nedvosmislenom rešenju. Malo zamagljenosti bi, ipak, predstavljalo dobar lirski začin, jer čak i slika koja je sasvim jasna, da bi bila poetski podsticajna, treba da ječi onim što je nesaopštivo. U suprotnom, u pitanju nije izuzetna poezija, već dosetka.
Tako se već u prvoj pesmi zbirke nalazi književni autogol, gde je razračunavanje sa neistomišljenicima krajnje neprodubljeno i naivno. Lirski glas, štaviše, kritikujući poetske glasove iza kojih stoje nevladine organizacije, ambasade i radionice kreativnog pisanja (7) afirmiše sopstvenu poziciju kao pravu, autentičnu i neupitnu. I kao onu koja je usamljenička i marginalna, a zasnovana na iskustvu i boli. Ne nameravajući da izmenim bilo čija stanovišta naročito kad su polemički nadahnuta, ne mogu a da ne primetim da je ovde propuštena prilika za daleko razrađeniju, složeniju, pa i duhovitiju kritiku. Umesto da se ide do kraja u koštac sa neuralgičnim tačkama savremene pesničke scene, ovde je more problema samo zagolicano, ali tako da nikome ne izmami osmeh.
A kad je reč o položaju pesnika i autentičnog iskustva, u jednoj pesmi se navodi kako čovek kojeg ništa ne boli i nema razloga da piše, kao što pomorandža ne zamiriše sve dok se u nju ne zariju nokti (36). Ova misao se razvija na još jednom mestu, tako što se bol predstavlja, štaviše, kao ključni živnotni orijentir, jači i od strana sveta (9). Ovakvo viđenje pesništva neodoljivo podeća na melanholični glas Slobodana Jovića, koji u zbirci Brza pošta pesničko stvaranje poredi sa komadima uglja koji se kopaju iz jezika. Voće nije ugalj, ali ni Kosovac nije Jović, premda su poetičke sličnosti između njih višestruke: od jezgrovitosti do religiozne inspiracije. Joviću bi tako, možda, mogla biti zanimljiva pesma o komarcu koji je ubijen na Isusovoj ikoni, gde lirski subjekat zaključuje kako je i ta krv njegova (15), zatim, pesma o seoskim crkvicama (34) ili živopisnom odlasku čukunbabe u Beograd (23).
Osim u kontekstu pomorandže, pesnik je, kod Kosovca, viđen i kao „drvo čije lišće pamtiˮ (31), pa i neko ko je, neskromno, više „planinski predeo / nego čovekˮ (30), a poezija je posebno mesto – pribežište u kom se neko može šćućuriti i zaspati (37). Zaspati, možda, toliko dugo, da se jezik reformiše, pa sama reč tuga postane zastarela (13). Ako se malo zadržimo na ovim primerima, iskrsnuće važno, pa i neudobno pitanje. Ukoliko je već bol osnova poetske inspiracije, pa i orijentacije u svetu, kako je to u skladu sa viđenjem poezije kao prostora sigurnosti? Pesnik stvara jer ga boli, a onda se u tom bolu sklupča da bi od njega pobegao?
Ovaj nesklad teško da može da se opravda, što se, takođe, može reći za ponavljanje nekih motiva, koji, ne moraju da budu nepodsticajni, ali su ovde nerazvijeni, poput crkava za vreme socijalizma (38, 39, 51) ili nevešte, otužno naivne ljubavne lirike, gde lirski subjekat obznanjuje voljenom biću da bi je „isto voleo i bez udovaˮ (49) ili da je jedna Ana nešto najsavremenije što u srpskoj poeziji tek treba da se kaže (32).
Ipak, pažnja bi se mogla skrenuti i na još neke motive, koji su iznenađujuće zanimljivi. Jedan od njih može se pronaći u jednostavnoj, ali simpatičnoj pesmi „Perspektivaˮ, koja može ostvariti i daleku komunikaciju sa motivom svinje iz istoimene pesme Vaska Pope. Tu je i upečatljiv motiv štaka, koji je mogao da bude još razrađeniji – štaviše, Kosovac bi dao ubedljivije stihove da se više usmerio prema govoru stvari, nego prema očekivanim govornim formama i reakcijama. I štake, poput šestara, predstavljaju podupirače za duhovnu poruku.
Šestar je ovde, nažalost, daleko od bilo kakve ozbiljne alatke. On može poslužiti za igru ili za sitne trijumfe na školskim časovima, ali Kosovca čeka još dug put pesničkog istraživanja, čitanja i sazrevanja kako bi mogao da iskoristi makar deo talenta koji ima. Uz želju za pripadanjem književnosti koja je, čini se, još jača od talenta. Nema razloga da mu se u tom poduhvatu ne poželi sreća. Od školskog šestara do uglomera za reči treba mnogo toga preći, ali sam proces ispunjava. Neka bude tako.
